Srpski dramatičar Ljubomir Simović praizvedbom 'Putujućeg pozorišta Šopalović' 1986. je osvojio nagradu za najbolji tekst na Sterijinom pozorju, a ista je predstava u režiji Dejana Mijača i izvedbi JDP-a odnijela i nagradu za najbolju predstavu. Tekstu se dvadesetak godina kasnije odlučio vratiti slovenski redatelj Tomi Janežič, koji ga je postavio u Ateljeu 212.
Radnja se događa za vrijeme njemačke okupacije kad u Užice, rodni grad dramatičara u koji je smjestio radnju, dolazi putujuća kazališna družina sa Schillerovim 'Razbojnicima' i, kako bi privukli publiku na predstavu, na glavnom trgu izvode jednu scenu iz komada. Međutim, okupirani grad, u kojem su strijeljanja, vješanja i izbjeglice postale svakodnevna stvar, ne prihvati dobro glumce – jer kazalište je i u normalnim okolnostima, a kamoli ratnim, nešto nedolično...
Građani izvrijeđaju glumce, a u cijelu se stvar uplete i gradska straža koja glumce uhapsi jer priposti podnarednik Milun ne razumije razliku između kazališta i stvarnog života pa drveni mač proglasi hladnim oružjem, a to što se glumačka imena razlikuju od onih koja nose u komadu – lažnim predstavljanjem...
Priča se dodatno zakomplicira i time što ni glavni glumac trupe, Filip Trnavac, ima problema s razlikovanjem kazališta i stvarnosti – njega pak svaka situacija podsjeća na neki komad u kojem je igrao.
Naravno, prava drama događa se izvan zatvorskih zidova u kojima je smještena glumačka družina...
Ljubomir Simović osim 'Putujućeg pozorišta' napisao je još tri drame: 'Hasanaginicu’, ‘Čudo u Šarganu' te 'Boj na Kosovu', no najveći je uspjeh postigao upravo s ovom dramom, koja je izvedena na scenama scenama Poljske, Češke, Slovačke, Francuske, Švicarske, Kanade, Belgije i Maroka.